Prstima sam polako prešla preko desne strane svoga vrata, opipavajući glatku kožu i crnog zmaja što se protezao od vrha moje ključne kosti, do svega 3-4 centimetara od moga uha. Izgledao je veličanstveno, raširenih krila, rigajući vatru kroz gotovo cijelu desnu stranu mog vrata.

Većina u Hogwartsu bila je oduševljena. Govorili su mi da sada izgledam opasno. Ipak, tetovaža je bila malo prevelika za moje standarde. Nimalo me nije tješilo to što izgledam “opasno”.

Tješila me činjenica što će se oprati, ili barem izblijediti nakon nekog vremena. Sada sam samo trebala Jadena da mi to i potvrdi.

No domoći se njega bilo je nemoguće. Neopisivo me ljutilo to što sam većinu osoba sa šeste i sedme godine znala barem iz viđenja, a za njega nisam imala pojma ni koji je dom. Nekako nismo došli do toga tijekom vremena provedenog u vlaku.

Tetovažu sam prva dva sata redovito skrivala palestinkom. Nisam podnosila nikakve znatiželjne poglede ni od učenika koji su sa mnom dijelili učionicu, a od profesora još manje. Problem je bio u tome što je bilo vruće, a ja sam redovito hodala s tom maramom oko vrata.

A nekoliko mlazova vatre je ionako neprestano bježalo na vidjelo.



“Ava, imaš Meteorku na vratu, kinesku, mislim”, dobacio mi je George preko Gryffindorskog stola za vrijeme ručka, nakon što sam odmotala palestinku i strpala je u torbu. Svjesno odbacujući vjerojatnost da se većina očiju okrenula prema mome vratu, nasmijala sam se Georgeu i krotko potvrdila njegovu sumnju, kimnuvši glavom.

Uvijek me uspio nasmijati nazvavši me Ava. Više puta ne bih shvatila da me zove, što je njega uvijek uspjelo razljutiti. Bila je to rijetka situacija, zato što bi on gotovo svaki put zaboravio na svoju prisegu da će me uvijek zvati Ava, pa bi me jednostavno nazvao Lana.

A onda bi sam sebe kaznio jednim Langlockom.


Odložila sam torbu na klupu, grabeći jednu zdjelicu voćne salate. Nisam se obazirala na Deanovo mrmljanje kako misli da je ipak riječ o kukudrilu. Pogledala sam prema profesorskom stolu sa zahvalnošću promatrajući Dumbledorea, koji je bijelim rupčićem brisao svoje naočale u obliku polumjeseca. Nakon jutra provedenog omotana u maramu, povjetarac što je puhao u Velikoj dvorani neopisivio mi je godio.

Ostavivši komadiće kruške unutra, odmaknula sam zdjelicu na sredinu stola te iz torbe izvadila bocu svježe vode. Pozdravila sam Rebeccu, prije nego li sam otpila gutljaj. Sjela je nasuprot mene, uzdahnuvši dovoljno glasno da je čuje cijela jedna polovica stola. Nisam mogla ne uočiti nervozno pletenje prstiju na rukama.

“Šta tebe muči?” Spremila sam bocu u torbu, prebacivši je preko ramena na “poštarski način”. Bacila sam pogled na Doru i Seamusa koji su upravo zajedno stupili u dvoranu, te se ustala od stola, grabeći usput jednu zelenu jabuku.

Rebecca je još jednom uzdahnula, okrenuvši se i preko ramena pogledavši u smjeru ravenclawskog stola “On”, odgovorila je, ljutitim tonom, pogledavši me kao da je očito.

Zastala sam, prebacivši jednu nogu preko klupe “Tko on?”

“On-on”, Alexis se stvorila s moje desne strane, veselo se cerekavši “Kak ne znaš tko je on?” Prebacila je lijevu ruku preko moga ramena, pogledavši u smjeru prema kojem je Rebecca zurila već dvije minute “Onaj sexy lik koji sjedi pokraj onog novog sexy lika”, dodala je.

Frknula sam, tiho se zacerekavši, nezainteresirano promatrajući svoje crvene balerinke napravljene u stilu starki. Podigla sam pogled kako bi saznala to je on i ugledala njega.

Prebacivši i drugu nogu preko klupe, ukočila sam se na mjestu “Novi, ha?”, upitala sam stisnutih usana, promatrajući ga.

Alexis je spustila ruku s moga ramena i krenula prema vratima “Ma ne novi, onaj pokraj njega”, rekla je iznervirano, naglo me povukavši za ruku “Nije bitno”, dodala je “Zakasnit ćemo na Napitke… Znaš kako obožavam taj predmet.”



Snape je ušao u učionicu, elegantno hodajući prema katedri dok se njegova crna pelerina vijorila za njim. Zamahnuo je štapićem prema ploči, na kojoj su se isti tren počela ispisivati tanka slova, urednog rukopisa. Bio je to naš zadatak za današnji sat.

“Dakle”, Snape je progovorio prekriživši ruke na prsima, pogledom prolazeći kroz cijelu učionicu “Prepišite zadatak, a potom… Gospođice Nugent, što vam je to na vratu?” Izgledao je kao da misli da sam pogođena nekim urokom.

Frknula sam, tiho se nasmijavši “Meteorka”, odgovorila sam ravnodušno, podigavši pogled s pergamenta na kojem je bio moj neuspješan crtež jednoroga “Kineska”, dodala sam, letimično bacivši pogled na zadnju klupu s moje desne strane gdje je sjedio Jaden, prekriženih ruku položenih na stolu, ozbiljna pogleda uprta u mene.

Snape je zbunjeno odmahnuo glavom, brzo trepnuvši tri puta za redom “Dakle, prepišite, a zatim obavite zadatak”, zavšio je u svojem uobičajenom izdanju; mrtav ozbiljan, mračnim pogledom prostrijelivši svakog učenika posebno “Točno.”



Izašla sam iz učionice te se naslonila na hladan zid nasuprot vratiju. Alexis, koja je već krenula hodnikom prema prizemlju, zaustavila se, okrenuvši se prema meni. Podigla je ruke dlanova okrenutih prema gore, zbunjeno me gledajući “Šta se čeka?”

Kimnula sam glavom u stranu, pokazujući joj da se vrati. Uzdahnula je, naslonivši se pokraj mene, ruku prekriženih na prsima “Nadam se da imaš dobar razlog”, namrgodila se “Gladna sam.”

Namrštila sam se, pogledavši je krajićkom oka “Jela si prije sat vremena.”

“Pa?”, odgovorila je, čučnuvši uza zid.

Zacerekala sam se, potapšavši je po kosi, kada je posljednji učenik izašao iz učionice, a Snape je iznutra zatvorio vrata.

“Ravenclaw, znači?”, odmaknula sam se od zida, ruke prekriživši na prsima. Alexis je podigla pogled, pogledavajući nas naizmjenice “I to novi”, dodala sam.

Jaden je prebacio torbu preko jednog ramena, nakon što je u nju strpao hrpu pergamenata, a tek onda podigao pogled, gotovo neprimjetno se cerivši “Gryffindorka”, rekao je “Ne nova, pretpostavljam”, dodao je, krenuvši hodnikom prema stepeništu.

Alexis je iznenađeno ciknula, krenuvši za nama “A ti si taj”, rekla je to razvukavši svaku riječ posebno. Pravila sam se da ne vidim kamo joj pogled bježi.

Jaden joj je uputio osmijeh, skrenuvši potom pogled prema mome vratu. Namrštio se, želeći nešto reći, no onda je ipak prešutio. Stala sam, pogledavši ga pomalo ljutito u oči “Nestat će”, rekla sam “Zar ne?”

Zastao je na prvoj stepenici, okrenuvši se prema meni “Nisam siguran.”

“Budi siguran!”, zagrmila sam, stisnuvšu zube, pogledavši ga razrogačenih očiju. Alexis se tiho nakašljala pokraj mene. To je značilo da je zadovoljna.

Zagrizao je donju usnicu, namrštivši se “Tu vrstu olovke nikada nisam koristio na čovjeku.”

Zakolutala sam očima, prošavši prstima desne ruke kroz kosu “Ubit ću te”, uzdahnula sam, kada smo svi zajedno krenuli stepenicama prema prizemlju.