Koliko puta sam pomislila da će se to desiti? Koliko puta sam si time razbijala glavu? Iskreno, nikada mi to nije palo na pamet. Mislila sam da je pametniji, jer ipak je on moj brat, a ja, pametna kakva jesam, mislila sam da sam tu pamet pokupila od njega. Očito nisam.



Nepodnošljiv vrisak koji je dolazio iz grla žene, koja mi je trenutno bila najmanje draga osoba na svijetu, probudio me i prekinuo moje slatke snove, koji su se napokon pojavili nakon dugog vremena.

Gurnula sam glavu pod jastuk, pokašuvajaući opet usnuti snove koje je krasio visok dečko, prekrasne vrane kose. Uzalud. Koliko god se gušila jastukom, san mi nije dolazio na oči.

Tiho sam opsovala sebi u bradu te se nevoljko ustala iz kreveta. U normalnim okolnostima vjerojatno bi me nered što je krasio moju sobu iznenadio i deprimirao…

Cijeli ormar, koji je pokrivao gotovi cijeli jedan zid, bio je na stolici, podu te radnom stolu. Ni sama nisam znala što je tu čisto, a što prljavo. Knjige i papiri bili su razasuti po podu, po stolu, pa čak i po prozorskoj dasci.

Pogled mi je pao na crvenu kutiju bombonijere, što je ležala na podu, odmah do svih tenisica što sam ih posjedovala te jednih šarenih cipelica koje bih nosila u izvanrednim situacijama.

Naposljetku sam se zaustavila na violini, što je u kutu sobe skupljala prašinu protekle tri godine…

U normalnim okolnostima. Sada, bilo mi je posve svejedno.



“Što te toliko smeta kod nje?” Daniel je bio smiren, iako je taj mir bio vidno lažan. Znala sam da ulaže velik napor kako ne bi planuo i izgubio živce. To me zabavljalo.

“Kao prvo, zove se Penny.” Podigla sam na kratko pogled kako bi vidjela njegovu reakciju. Bio mi je okrenut leđima, a na moje riječi naglo se ukočio i jednim teatralnim pokretom zabio nož u drveni element kuhinje.

Zacerekala sam se vračajući se doručku i ne dopustivši mu da išta kaže “A kao drugo, to je najdosadnije i najiritirajuće biće na planeti Zemlji. Jednostavno ne shvaćam što vidiš u njoj.” Znala sam da mu idem na živce, ali nisam marila. Nije me bilo briga. Činjenica je da se nikada neću pomiriti s time da se ženi tim odvratnim bićem. Govorila sam mu to svaki dan, ali nije mario. Jutros je kap očito prelila čašu.

“Lana”, progovorio je šaptom, pokušavajući se suzdržati da ne digne glas na mene. Znala sam da ne želi biti grub prema meni, koliko god ga razbjesnila. Uvijek se previše brinuo “Kako ne shvaćaš? Ja nju volim.”

OK, očekivala sam da će reći nešto slično tome, ali nisam toga bila svjesna dok to usitinu nije i izgovorio. Zvučalo je odviše ljigavo. Blenula sam u njega, u nevjerici ga gledajući u oči dok mi je on srdito uzvraćao pogled.

“Zašto?” To ga je pitanje iznenadilo. Sam izraz njegova lica dao mi je do znanja da neće odgovoriti. Štoviše, da ni on sam ne zna odgovor. Vratio se svome poslu kao da ga ništa nisam ni upitala.

“Znala sam!” graknula sam ustajući od stola. Glas mi je bio nešto oštriji nego li sam očekivala da će biti “Ne voliš je!”

“Lana…”

“Što ti je učinila? Što ti je, k vragu, učinila?!”

Daniel je odmahnuo glavom, te izmučena izraza lica sjeo na stolicu “Lana, što ti misliš da se dogodilo?” Rekao je to kao da je očito.

Gledala sam u njega kao mentalno zaostala osoba, a potom mi je sinulo “Trudna je.” To nije bilo pitanje. Samo je na kratko kimnuo.

“Ne valjda?”

“Ne valjda… Sigurno.”

Jebemu! Jebemu! Jebemu!

“O…” Kako je, k vragu, mogao biti tako glup?! “Jesi ti ikad čuo za zaštitu?”

“Lana!”

“OK, odvratno.” Nacerila sam se, tresući glavom “Zašto si rekao da je voliš?”

Tiho se zacerekao, podižući glavu kako bi me pogledao “To mi je prvo palo na pamet.” Kako sapuničasto.

Zavladala je šutnja zbog koje sam se osjećala tako glupo “Zajebo si se, buraz.” Rekla sam naposljetku, odmahujući glavom, te se vratila doručku.



Zamahnula sam rukom tjerajući dim što mi je neprestano ulazio u usta i tjerao me na kašalj. Dora, koja je sjedila na podu s Evelyn u rukama, podrugljivo se nasmijala spremajući kutiju Marlbora u džep svojih zelenih traperica.

Ispružila sam se po tepihu boje trule višnje što je krasio pod moje sobe. Zrak se odjednom ispunio mirisom čokolade. Čeznutljivo sam pogledala kutiju bombonijere što mi je stajala lijevo od glave. Bila je, naravno, prazna.

“Znaš, Lana, soba ti izgleda dosta, pa, zanimljivo.” Dora je pogledom obuhvatila čitavu sobu s nekim čudnim izrazom lica “Nije to tipično za tebe, znaš… Ti si obično uredna.”

Glasno sam frknula, uprvši pogled u strop “Obično.”

Dora je tiho uzdahnula, stavljajući Evelyn u njenu košaru te se premjestila s poda na krevet. Najprije je morala razmaknuti papire da bi imala gdje sjesti “Gle, nemoj se zamarat tom… ženom ili što je već. Uostalom, kladim se da dijete uopće nije Danielovo. I gdje je ta Norah više?”

Laknulo mi je što je naglo promijenila temu, iako mi više nije bilo bolno pričati o Penny. Štoviše, cijela ta situacija postala mi je urnebesno smiješna.

Dora je otišla u potragu za Norom, koja se vjerojatno izgubila na putu do WC-a, a ja sam se bacila u razmišljanje o Hogwartsu u koji putujemo za dva tjedna. Koje li će to biti olakšanje. Što dalje od Penny, to ja sretnija.



“Onda, šta je na kraju s tobom i Finniganom?” Norina radoznalost osjećala se u zraku, a ni ja nisam mogla poreći da me spomenuta tema ne zanima. Zacerekala sam se malo glasnije nego li je bilo nužno. Priznajem, zaslužila sam Dorin ubojit pogled.

“Ništa.”

“Ništa?” Norah je bila razočarana, iako je znala da iza tog ‘ništa’ stoji nešto više. I ona i ja znale smo da Dora neće ništa više reći. Bar ne za sada.

“Ništa.”

Opet cerek “Da, baš.” Frknula sam podrugljivo i dobila još jedan Dorin pogled od kojih se ledi krv u žilama.

“Lana, jednog dana ću te tako nabit zbog tog tvog smijanja.”

“I ja tebe volim.”