Uzdahnula sam i pokucala na stara, drvena vrata kabineta. Stari čarobnjak, što se nalazio u zlatnom okviru s desne strane vratiju, mi je namignuo. Nasmiješila sam se te uzvratila istim. Sljedeći trenutak nestao je sa slike.

Iz kabineta se začulo tiho “Naprijed” te sam mirno i polako otvorila vrata, pozdravivši pri ulasku.

Profesorica McGonagall je zatvorila ladicu radnog stola i, odloživši pero, podigla pogled prema meni “Ah, gospođice Nugent, očekivala sam vas”, rekla je pokazavši rukom na bordo crvenu fotelju s rubovima od tamnog drveta “Ajde, sjednite.”

Šutke sam produžila do fotelje dok je McGonagallica pospremala pergamente što su biii razasuti po radnome stolu.

Pričekala sam da ona prva progovori, razgledavajući kabinet koji sam već toliko puta vidjela. Oteo mi se tihi hihot zapazivši prozirnu zdjelu punu keksa. McGonagallica bi ih uvijek nudila svakome tko bi ušao u njen kabinet.

Pogledala me podigavši obrvu “O, slobodno se ponudite”, rekla je shvativši da gledam zdjelu s keksima “Posve sam zaboravila.”

Odmahnula sam glavom, vračajući pogled na nju. Vratila se slaganju pergamenata. “Ne bih, hvala.”

Promatrala sam si ruke i drvenu narukvicu na desnoj ruci bez nekog posebnog zanimanja kada je napokon progovorila “Što se tiče onog odlaska kući preko vikenda, krećete sutra nakon nastave. Vlak kreće u 20 sati iz Hogsmeadea.”

Zbunjeno sam je pogledala, promeškolljivši se “Oprostite, vlak?”

Kimnula je glavom, zapisujući nešto na pergament “Da, idete zajedno s profesorima koji putuju u London radi seminara”, rekla je “I ostalima koji putuju za London.”

Činjenica da ću putovati u vlaku punom profesora nije mi smetala.

“Ali, nije li jednostavnije da me pošaljete u London putem letipraha?” U sebi sam se nasmijala onome što sam rekla. Pošaljete, pomislih. Kao da sam pismo.

“Bilo bi, “ odgovorila je pogledavši me “Ali trenutno nije moguće putovanje letiprahom jer je netko iz Ministarstva slučajno stavio u pogone sve bezjačke kamine u Londonu i okolici, “ uzdahnula je “Ministarstvo je zabranilo korištenje letiprahom dok se taj problem ne riješi.”

Kimnula sam glavom “Znači, sutra nakon nastave?”

“Tako je, “ rekla je, zapečativši pergament crvenim voskom “Ajde, slobodni ste.” Nasmiješila se, pogledavši prema vratima.



Gurnula sam “Igru prijestolja” u svoju crnu Converse torbu, te je zatvorila bijelom špagom zavezavši malenu mašnu. Bila je to posljednja stvar koju sam namjeravala ponijeti kući za vikend.

Odložila sam torbu na krevet, te obukla svoje nove mrkva traperice crne boje i jednostavnu bijelu majicu trofrtaljnih rukava. Na noge sam navukla svoje stare crne starke koje nisu izgledale baš najbolje, ali takve sam ih voljela. Stare i prljave.

“Kad se vračaš?” Dora je ležala potrbuške na podu, crtajući nešto olovkom na bijelom, bezjačkom papiru.

“U ponedjeljak,” odgovorih “Najvjerojatnije.”

Premjestila se u sjedeći položaj, naslonivši se na svoj krevet. Podigla je koljena i postavila biografiju Armanda Dippeta kao podlogu. “Majstor ili moron?” bio je naziv knjige.

Podigla sam obrvu “Tko to čita?” Bilo mi je pomalo smiješno da netko čita biografiju bivšeg ravnatelja Hogwartsa, tim više što ju je napisala Rita Skeeter.

“Alexis, “ uzdahnula je “Zadatak iz Povijesti magije.”

Nasmijala sam se “Binns je dao zadatak?”

Dora je odvratila pogled s crteža, pogledavši prema prozoru “Čudno, jelda?”, zamislila se “Pitam se što je njemu došlo.”

Zavezala sam kosu u rep te s vješalice, za svaki slučaj, uzela svoju crnu jaknu. Posljednjih dana postalo je hladno.

“E, Lana”, zazvala me Dora kada sam već namjeravala zatvoriti vrata za sobom.

Okrenula sam se, pogledavši je. Još uvijek je sjedila na podu, naslonjena na krevet s biografijom Armanda Dippeta na koljenima i vrškom olovke u ustima.

“Što misliš, zašto Daniel želi da dođeš doma?” upitala je.

Uzdahnula sam “Vjerojatno objavljuju zaruke, “ odgovorih joj “Formalno, znaš.” Kiselo sam se osmjehnula odvrativši pogled.

Daniel je odgovorio. Pismo je stiglo nakon dva tjedna i par dana. Zamolio me da dođem doma za vikend.

“Aha, “ rekla je Dora tiho, zamišljeno “Mogli bi mi to sabotirati, znaš?” Licem joj se razvukao zloban osmijeh. Znala sam što to znači.

Naslonila sam se na vrata još uvijek držeći kvaku “Mogli bi, ali to ne bi pomoglo. Uzalud nam trud”, zacerekala sam se “Iako bi bilo zadovoljstvo vidjeti Pennynu facu.”

Izašla sam iz sobe te zatvorila vrata za sobom.



Odmahnula sam glavom odgovarajući na Norino pitanje “Ne stignem večerati.”

Uzdahnula je, slegnuvši ramenima “Umrijet ćeš od gladi.” Naravno da neću.

“Bi li to bila ja da na put krenem bez nečega za prigristi?” U ovom slučaju, da. “Uostalom, bit će i u vlaku hrane.”

Dodala sam posljednji sastojak u napitak, a on je poprimio blijedo žutu boju “Fuck”, opsovala sam “Norah, zajebale smo.” Osvrnuvši se oko sebe shvatila sam da smo Norah i ja još bile jedne od boljih. Ostalima je napitak poprimio zelenu, plavu ili crvenu boju.

“Bar smo blizu”, nasmijala se Norah “Pogledaj njihov”, kimnula je glavom prema Alexis i Fredu. Njihov napitak bio je crn kao nafta. Fred je samo odmahnuo rukom, dok je Alexis na sve načine pokušavala dobiti narančastu boju prije nego li Snape stigne do njih.

“Samo se vi smijte”, dobacila nam je miješajući napitak “Kladim se da vas s ovime mogu otrovat.”

Izbeljila sam joj se, usput namignuvši Fredu koji ju je promatrao krajičkom oka, cereći se.

“Znaš, Lana”, odvratila sam pogled od Freda, posvetivši se Norah “Dora ima ideju…”

“Ne”, prekinula sam je prije nego li je uspjela izreći misao do kraja “Reci joj da ništa ne pokušava.” Čemu?

Kimnula je glavom ne rekavši ni riječi.



Puhao je lagan vjetar i noć je polako padala dok sam stajala na peronu za Hogwarts Express. Kraj mene je stajao Hagrid sa svjetiljkom u ruci, obavljajući svoj posao.

“Pozdravi mamu i tatu”, rekao mi je prije nego li sam se ukrcala u vlak “I Daniela.”

Nasmiješila sam se, kimajući glavom, i ušla u vlak među posljednjima.

“U šta se on uvalio”, promrmljao je Hagrid za sebe prije nego li su se vrata potpuno zatvorila. Krenuvši u potragu za slobodnim odjeljkom, nasmijala sam se toj izjavi.



Praznih odjeljaka bilo je puno, pa sam se posvetila traženju onoga koji je bio najudaljeniji od profesora. Našla sam jedan takav na kraju hodnika. Prazan i daleko od njihovih očiju.

Bacila sam torbu na sjedalo, izvadivši prije toga “Igru prijestolja”. Nisam pročitala ni jednu stranicu, kada se sa hodnika začuo glas profesora Flitwicka, a vrata odjeljka su se polako otvorila.

“… možeš ovdje…”, osmijeh mu se razvukao licem kada me ugledao “Ah, gospođica Laiane”, pljesnuo je rukama “Ona će vam biti lijepo društvo.”

Dečko razbarušene, crne kose pojavio se na vratima, ljubazno mi se nasmijavši. Zahvalio se Flitwicku koji je trenutak kasnije otišao zatvorivši vrata za sobom.

“Vidim da te Flitwick obožava.” Nije skidao osmijeh s lica dok je pričao. Odložio je svoju crnu torbu te sjeo nasuprot mene.

Nasmijala sam se “Tko mene ne bi obožavao?”, rekla sam to pomalo sarkastično, zatvorivši knjigu i ostavljajući je sa strane “Lana, inače.”

“Jaden”, uzvratio je, namrštivši se “Zar nije Flitwick rekao da se zoveš Laiane?”

“Da, ali svi me zovu Lana”, odgovorih “Gotovo svi.”

Kimnuo je glavom, ispruživši ruku prema knjizi koja je bila odložena kraj mene “Smijem?”

“Naravno”, kimnula sam glavom, pruživši mu knjigu “Čitaš?”

Prešao je prstima preko korica knjige, pomno je pomotrivši “Kad stignem”, vratio mi je knjigu u ruke “Ovu sam pročitao.”

Bila sam iznenađena “Što mogu očekivati?” upitah.

“Neočekivano”, nasmijao se, skrenuvši pogled prema prozoru.



Bilo je rano jutro kada sam stigla pred kuću. Još ni sunce nije izašlo.

Tata je otvorio vrata sekundu prije nego li sam primila kvaku. Stajao preda mnom razbarušene kose u kojoj se već nazirala pokoja sijeda vlas, s pregačom zavezanom oko struka.

Podarila sam ga ravnodušnim pogledom, pokušavajući se ne nasmijati.

“Tata, “ zacvilila sam, buljeći u njega “Ti kuhaš.” Sad znam zašto on nije došao po mene.

Mama me naglo gurnula u kuću, gunđajući o prometnoj gužvi. Frknula sam nosom, objesivši jaknu na staru, drvenu vješalicu koja je stajala na istome mjestu od kada znam za sebe.

Toplina koja je vladala u kući bila je u velikom kontrastu s vanjskom hladnoćom. Vrijeme definitivno nije bilo po mome ukusu.

Odloživši torbu, uputila sam se u kuhinju iz koje se širio nosu ugodan miris. Tata je već stajao za štednjakom, a kada me ugledao značajno se nasmiješio.

Prepoznala sam taj miris “Tortilje?”, nasmijala sam se “Ti radiš tortilje?” Popela sam se na prste, u nevjerici pogledavajući preko njegova ramena.

“Stari ti postaje kuhar”, zacerekao se, rezuckajući luk na sitne komadiće “U svojoj sobi je, inače” dodao je “Ajde, znam da jedva čekaš da ga vidiš.”

Kimnula sam glavom, nasmijavši se “Je li ona ovdje?”, upitala sam prije nego li sam krenula na kat. Kao da bih išla gore da je ona tamo.

Tata nije odvraćao pogled od luka. Mogla bih se kladiti da mu je izmamio suze na oči “Nije.”

Još sam jednom zadovoljno kimnula glavom i uputila se na kat.



Vrata su bilo blago odškrinuta kada sam stigla pred Danielovu sobu. Ušla sam bez kucanja, ostavljajući vrata otvorena.

Sjedio je za radnim stolom, buljeći u nešto što je izgledalo kao dvije spojene table plastike.

“Šta je to?”, upitala sam zbunjena, dovukavši fotelju iz kuta sobe do njega. Sjela sam pokraj njega, buljeći u tu stvar koja je bila puna gumbića, a na gornjoj tabli bio je ekran kao na bezjačkom televizoru “TV?”

Nasmijao se, tipkajući po gumbićima “Laptop.”

Povukla sam kosu iza uha, približivši mu se “Aha.” Kao da sam imala pojma o čemu priča “Kužim.”

Zacerekao se, promrsivši mi kosu “Nemaš pojma.” Pritisnuo je jednu tipku, te je ekran nakon par sekundi postao crn, a šum koji je proizvodio, tako zvani, laptop je utihnuo “Objasnit ću ti sutra, može?”

“Naravno da ne može”, odvratila sam, sa zanimanjem promatrajući tu stvar. Očito je bila riječ o nekoj bezjačkoj napravi “Objasni mi sad”, rekla sam pomalo zapovjedničkim tonom.

“Sutra”, nasmijao se “Sad imam važnijeg posla.”

“A to je?”, upitala sam, uzdahnuvši.

Ustao je i zatvorio vrata te se okrenuo prema meni “Razgovarati s tobom o razlogu tvog dolaska.”

Nasmijala sam se sama sebi. Je li moguće da sam potpuno zaboravila na to?

Ustala sam se i stala hodati po sobi, praveći se da razgledavam zidove “Je li važno?”, upitala sam, ugledavši na zidu crtež njega i mene. Bio je to Adrianov dar za Danielov 19. rođendan. Sjećam se da smo jedno pola sata zagrljeno sjedili ne mičući se.

“Ovisi”, rekao je “Bi li bila sretna kada bih ti rekao da sam slobodan?”

Zaustavila sam pogled na posteru Ramonesa, ne okrečući se “Beba nije tvoja?”

“Pretpostavljam da nije budući da je Penny otišla bez riječi, ostavivši mi samo poruku”, otvorio je ladicu radnog stola, te izvukao iz nje presavijeni bijeli papir. Pružio mi ga je, jedva se primjetno nasmijavši.