(…) Imaš tek 19 godina. Daniele, molim te, barem razmisli. Koliko god to ljigavo zvučalo; meni za ljubav. Lana

Uz monotone zvuke Hogwarts Expressa, završila sam pismo te pergament presavila na pola i pospremila ga u korice knjige. Osjećala sam užasan pritisak u prsima i stisak u grlu. Više-manje zbog ustajaloga zraka u odjeljku vlaka, a dijelom i zbog onoga što sam pisala.

Puno teže sam se nosila s time kada nisam bila kod kuće. Sada nisam bila ni blizu kuće.

“Diši.” Alexis je bila velika podrška. Sada me je kao malo dijete tapšala po ramenu.

Nakašljala sam se, blago joj se osmjehnuvši “U redu je. Ne moraš se toliko brinuti za mene.” Nasmijala sam se malo glasnije, a Alexis zajedno sa mnom.

Pružila je ruku, nudeći mi zadnju čokoladnu žabu koja nam je ostala. Bez razmišljanja sam je uzela, iako mi uopće nije bilo do čokolade. Možda je bilo izrazito djetinjasto, ali još uvijek sam skupljala te sličice. Uživala sam u tome.

“Ah, Salazar,” odmahnula sam rukom bacajući sličicu među zgužvane papire na podu “Imam ga već.”

Alexis se iskreveljila, te zatvorila oči. Pogledala sam kroz prozor u vedro nebo i sunce što je sjalo i grijalo mi lice. Zadovoljno sam uzdahnula te se smjestila u ležeći položaj.



Zapečatila sam pismo i gurnula ga u džep svoje crne jakne. Pospremivši pero i tintu u kovčeg, izašla sam iz kolone što je hodala prema Velikoj dvorani.

“Nećeš jesti?” Pružila sam Dori ručku svog kovčega i jednom kimnula glavom.

“Hoću, ali moram prije ovo obaviti.” Okrenula sam se i krenula prema velikim vratima od hrastovine što vode u dvorište Hogwartsa “Što prije, to bolje.”



Zrak je bio svjež i ugodan, kao da je početak proljeća. Nije bilo sparno i zagušljivo kako obično biva tijekom ljeta. Nebo je ponegdje bilo prekriveno tamnim oblacima. Predosjećala sam kišu.

Otvorila sam vrata sovinjaka u kojem me dočekao potmuli huk brojnih sova što su se tamo nastanile. Produžila sam do crne sove što mi je prva zapela za oko, te je probudila iz sna.

“Oprosti, “ ispričala sam joj se tiho i crvenom vrpcom zavezala joj pismo za nogu “Samo požuri, molim te.”



Sporim korakom vračala sam se u Veliku dvoranu, pjevušeći tiho “Float” od Flogging Molly. Hogwarts je bio prazan jer su trenutno svi večerali. Svi osim mene.

“Sick and tired of what to say, no one listens anyway…”

“Sing, that’s all you can.” Adrian. Jedan od boljih prijatelja što ih imam ovdje u Hogwartsu. Prepoznala sam njegov ugodan, dubok, glas.

“Inače, vrijeme je večere,” rekao je.

“Inače, vrijeme je večere,” ponovila sam za njim. Očito nisam bila jedina.

“Idemo zajedno?” S njim je uvijek bilo tako jednostavno.

“Naravno, “ odgovorila sam.



Adriana sam upoznala prije godinu dana, jedno dva mjeseca nakon što je školska godina započela. On je radio kao volonter u bolničkom krilu, a ja sam tamo završila nakon što sam se pod satom Skrbi spotaknula o korijen stabla i pala. Sjećam se kako mi je pilio živce svojim podrugljivim smijanjem na račun moje “spretnosti”.

Voljela sam se družiti s njim. U njegovu društvu mi je uvijek bilo ugodno. Uvijek je bio jednostavan. Nikada se nije petljao u ono što ga se ne tiče, nikada nije postavljao suvišna pitanja; što radim, gdje, kada i zašto. Nikada mu nisam morala polagati račune.



“Neće se oženiti,” rekao je to kao činjenicu, režeći već treću jabuku. Blenula sam u njega u nevjerici.

“Ti znaš, “ promrsila sam, namrgodivši se i masirajući si sljepoočnice.

“Znam.” Uvijek se pravi pametan. Ponekad mi je i pomalo bilo krivo što je uvijek i u pravu. Sada mi nije bilo nimalo.

Nasmijala sam se kada je kiša počela polako udarati o prozore.